Izbornik Zatvoriti

Pavle Stefanović

PAVLE STEFANOVIĆ (1901 – 1985)

Čitalačkom krugu malo je poznato ime Pavla Stefanovića, euridite, esejiste, estetičara, muzikologa, kulturologa, kritičara. Diplomirao je filozofiju sa estetikom na Univerzitetu u Beogradu kod B. Petronijevića (1926) , bio bibliotekar Univerzitetske biblioteke „Svetozar Marković“ u Beogradu (1926 – 1948), novinar Muzičkog odeljenja i stalni muzički komentator Radio Beograda (1948 – 1954). Počeo je da objavljuje književne radove – pesme u beogradskim književnim avangardnim listovima još 1922. godine. Prve kritike i eseje iz oblasti muzike objavljuje 1934. godine i od tada postaje saradnik brojnih jugoslovenskih listova i časopisa. Kako kaže Zoran Gluščević : „Formulisao je savremenu estetičku teoriju odraza spajajući izuzetnu muzičku kulturu i erudiciju s odnegovanim senzibilitetom“.

Pavle Stefanović rođen je u Kruševcu 22. marta 1901. godine, u lekarskoj porodici. Detinjstvo je proveo u Jagodini, Ćupriji, Beču, Vrnjačkoj Banji i Kruševcu.

Otac Svetislav Stefanović, poveo je svoju porodicu u Beč, gde je radio i upotpunjavao svoje studije anglistike. U večernjim satima porodica se družila sa Lazom Kostićem.

Po povratku iz Beča, porodica je u Vrnjačkoj Banji, gde je deda dr Pavle Bota okružni fizikus kruševački – upravnik. Pavle Stefanović se seća da je kao dete posmatrao dan opšte mobilizacije, polazak regruta iz Kruševca u Balkanski rat, ispred okružnog Načelstva iz dvorišta svoje kuće. Tokom Prvog svetskog rata i trajanja okupacije „sticanjem građanskih okolnosti u kući je bilo tri klavira, a gimnastičke sprave u vrtu iza kuće“. Prvo muzičko obrazovanje je stekao u Kruševcu, gde je započeo da pohađa Gimnaziju, koju je završio kasnije u Beogradu.Kako kaže na njega su presudno uticale dve godine rada i druženja sa članovima govornog hora radničke umetničke grupe „Abrašević“ za vreme rata u Španiji (1936) : „Bio sam umetnički rukovodilac tog revolucionarnog kratkovekovnog hora. Recitovali smo Bertolda Brehta, ja sam komponovao, dirigovao, pisao pesme ideološko – političkog sadržaja i karaktera, pod tuđim i izmišljenim imenima, u pauzama proba i posle završenih proba, često ometenih nadzorom tadašnje policije.

U tekstu „Zatočenik sadašnjosti“ u odgovoru na anketu Politike „Ko je na vas presudno uticao i zašto?“, Pavle Stefanović, daje odgovor „Kod nekih je to nostalgija za prošlošću, kod drugih snevanje o budućnosti, kod većine anketiranih – lojalno priznanje uzorima, od kojih su naučili „zanat“, tehniku svoje spocifične delatnosti. Na mene je vazda presudan uticaj vršila sadašnjost“.

Svoje tekstove je u pojedinim razdobljima stvaralačkog rada objavljivao u brojnim listovima i časopisima: 1934 – 1935 list Štampa, 1938 – 1941 u listu Pravda i Muzički glasnik. Od 1945. do sedamdesetih godina XX veka, Pavle Stefanović objavljuje u : 20 oktobar, Glas, Duga, Muzika, Književnost, Mladost, Književne novine, Radio – Beograd, Delo, Vidici, Izraz, Politika, NIN, Pozorišni život i dr.

 U oblasti literarnog stvaranja objavio je knjigu proze Gavrilo Kuželj, u izdanju „Nolita“, u tiražu od 2.000 primeraka. Ondašnja kritika je ovo delo okarakterisala: „To je intelektualna proza što se reflektuje u ogledalu sopstvene auto – parodije, patetika vanredno dugih, barokno eliptičnih rečenica u kojima je nebitno – bitno, a bitno – nebitno, kao što je i sam život Gavrila Kuželja uvek opsednut nebitnim, i uvek osuđen na njega uprkos naporima njegovim da se s periferije dođe do centra, kao do same bitnosti. U kljiževnosti koja najčešće veruje da će svoju „čistotu“ naći očišćenjem od apsolutno svake intelektualnosti, odnosno da stvarnost počinje tamo gde prestaje misao, ova proza mogla bi da izvrši čitavu jednu malu misiju. To je jedna sasvim nesvakidašnja knjiga koja ima svoju budućnost.

Izdavačka kuća „Nolit“ iz Beograda objavila je i „Eseje“ Pavla Stefanovića 1982. godine u tiražu od 2.500 primeraka. Knjiga je izbor Stefanovićevih eseja o temama dana, o najopštijim pitanjima estetike, o najuzbudljivijim pitanjima koja nam moderna umetnost postavlja o književnosti, pozorištu, baletu, slikarstvu, vajarstvu, filmu.Pavle Stefanović zaslužuje svoje poglavlje u istoriji našeg eseja, poglavlje kakvo već imaju Isidora Sekulić, Stanislav Vinaver, Milan Kašanin i Dušan Matić.

Iz ove knjige treba izdvojiti nekoliko eseja. Večni Feniks improvizacije pred kolosom umetničkog mehnicizma: Priželjkivanje jednog temeljnog preporoda socijalne funkcije umetnosti. Tekst se odnosi na anketu koju je sproveo beogradski nedeljnik NIN 1957. a reč je o materijalnim uslovima života umetnika, o dvojstvu njihove društvene delatnosti, o njihovom subjektivnom odnosu prema toj njihovoj dvojstvenosti ili čak i mnogosloženosti. Esej Šta je moderno i gde ga vidimo? je odgovor na anketu časopisa Izraz : svakako vid, način, oblik, određena tehnika svojevrsnog, slikovnog, u muzici na primer čak i bespojmovnog postavljanja i iznošenja kojeg bilo od tih večnih, tvrdokorno perzistirajućih, bitnih i elementarnih, početnih i konačnih pitanja ljudske svesti  i Tri suštinske novine u našoj umetnosti: U kojem se našem savremenom umetničkom ostvarenju nalazi zametak ili čak potpun izraz sadržajno novog?, tekstovi pisani 1958. godine. Pavle Stefanović je moderno na području naše domaće umetnosti video u pripovetkama Mije Pavlovića, romanima Radomira Konstatinovića, pesmama Vaska Pope, najnovijoj kantati Ljubice Marić, na platnima Marija Maskarelija, u pečenoj glini i bronzi Olge Jevrić, u glumi Ljube Tadića. Svoju kritičku misao nastavlja esejima O kriterijumima vrednosti umetničkog dela (1961), Jedinstvo u raznovrsnosti umetničkih slika : U literaturi, slikarstvu i vajarstvu, muzici, plesnoj umetnosti i Umetnosti na prekretnici (1962).

Knjigu eseja Um za tonom takođe je štampao „Nolit“ iz Beograda 1986. godine u tiražu od 2000 primeraka u ediciji „Muzika“, čiji je urednik bio Ivan V. Lalić. Eseji su sistematizovani u tri tematska ciklusa. U prvom ciklusu Estetika sadržani su eseji: Šta je muzika? svojevremeno objavljen u časopisu Treći program Radio – Beograda. knj. 25, 1975. Pokušavajući da odgovori na iskonsko pitanje Šta je muzika? Pavle Stefanović piše: Ako je, najzad, u našem veku, iscrpljenost muzike tonalnog sistema dovela do konstruktivnog atonalizma, do dodekafonije i serijalne muzike a glad za novim zvukom do konkretne i elektronske muzike, onda bi se moglo reći da je to skok muzike u još jedan novi kvalitet, četvreti po redu u krupnim blokovima istorijske evolucije muzičke umetnosti, što mislim da je osobito važno za nastanak elektronske muzike, inaugurisane konstrukcijom komplikovanih elektronskih mašina za analitičko razlaganje i sintetičkog kombinovanja svakog proizvedenog zvuka.

Ka ravnoteži oprečnih snaga u savremenoj muzici, je tekst iz emisije Treći program Radio Beograda, 1970, dok su tri eseja Razumeti i osetiti, Osetiti i razumeti, O saznajnoj vrednosti muzike, ranije objavljeni jedan za drugim u Književnim novinama br. 48, br. 49 i br. 50, 1957. Ton i misao, je predavanje održano na Radničkom univerzitetu u Sarajevu 1958, O uslovima razumevanja muzike objavljen je u časopisu Izraz Sarajevo, 1959, br. 2. Eseji, koji zatim slede objavljeni su u dnevnom listu Politika 1957 : Idejni smisao muzike (12 VIII 1957), Visoka funkcija muzičkog ukusa (25. VIII 1957, Osnov emotivnosti muzike (1. IX 1957), O raznolikosti muzičkih jezika sveta (22.IX 1957), Veština i stvaralaštvo u muzici (17.XI 1957). Između zvuka i logosa : Pitanje za jednu anketu (muzičari o muzici) je anketa koju je na poziv časopisa Delo sproveo 1957. i koja je objavljena u broju 3, 1957. Esej Doživljaju muzike kao psihološki proces nije bio ranije objavljivan, on je iz rukopisnih beležaka, gde je deskripcija složenog fenomena, obećana naslovom objavljena u sedam odeljaka, sedam karika verbalnog lanca.

Drugi tematski ciklus Istorija sadrži eseje Jedinstvo mimezisa i konstruktivizma u Bahovoj muzici, svojevremeno objavljen u časopisu Treći program Radio Beograd, knj. 11, 1971; Jedinstvo suprotnosti u savremenoj instrumentalnoj i horskoj muzici, trkst iz emisije na Trećem programu Radio Beograda, 1971.

Pavle Stefanović je bio poznato i priznato ime i objavljivao je u ondašnjoj jugoslovenskoj periodici, npr. esej Opredeljenje za kombinatoriku bez osećajnosti, lepote i „humanizma“, Telegram, Zagreb, br. 484, 485, 1969; Johan Sebastijan Bah (povodom 200-godišnjice smrti) Književnost, 1950, br. 6, Pesme o mrtvoj deci Gustava Malera i Četvta simfonija Gustava Malera, objavljeni 1951. u časopisu Književnost br. 4, br. 5/6., Baranovićeva komična opera Nevesta od Cetingrada  u br. 7. Slede eseji Stanuje li misao u zvuku? Sećanje na Josipa Slavenskog), časopis Delo 1956, br. 4. O procesu aktuelizacije umetničkog izraza. širini područja muzičke umetnosti i heterogenosti tipova njenih izražajnih formi, o operi, njenim počecima i razvoju, predratnom repertoaru Beogradske oper, Menotijev Medijum, Đan-Karlo Menoti. Medijum, opera u dva čina, 1952. br. 7/8 Menotijeva opera Konzul (1953, br. 5).

Skica za filozofiju Konjovićeve muzike je esej koji je ranije objavio Zvuk, jugoslovenska muzička revija, 1963, sv. 56: Pokreti i odnosi tonova i tonskih strukturu u Konjovićevim muzičkim stavovima vuku slušaočevu svest na neodređene, figurativne i daleke asocijacije predstava, slika mašte, pojmova i emocija u kojima se ogleda duboko i integralno životno iskustvo.Te maglovite, ne sasvim iščaurene ni precizno fiksirane asocijacije vezuju svest slušaoca Konjovićeve muzike za stihijne pojave i potrese ljudskog postojanja i saznanja, za svet prirode u njenim sudbonosnim i kobnim dejstvima na samu ljudsku egzistenciju kao takvu…

Tekst Vojislav Vučković kao estetičar je prošireno predavanje održano 30. januara 1953. godine u kamernoj sali (radio – studija) Radio Beograda, na komemoraciji koju je Udruženje kompozitora Srbije organizovalo povodom 10-godišnjice smrti ovog značajnog srpskog kompozitora, muzikologa i estetičara. Tekst je objavljen u časopisu Književnost, 1953, br. 3, dok je esej O Orfeju i povodom Orfeja Igora Stravinskog: Braniti i prihvatati jedan od mnogih likova Orfeja u njegovom putovanju kroz živu silu evropske umetnosti, to dakle nužno i neizbežno znači: opredeliti se za neko tumačenje mitološke simbolike ovog fantastičnog enigmatičnog i zato lako prevrtljivog lika, objavljen iste godine u broju 6.

Jedno doba traži svoj lik  je studija kojoj je za osnovu poslužilo predavanje održano aprila 1965. u Zagrebu, u dvorani Centra za kulturu i informacije i iste godine objavljena u časopisu Književnost, 1965. br. 6.

U jednoj tako već poodmakloj istorijskoj situaciji i poziciji moderne muzike teškoća ličnog stava i odnosa samog kompozitora prema materiji, teškoća koja je na uvodnom mestu ovog izlaganja već apostrofirana, kompozitorov nužni subjektivni stvaralački napor da se otme šabloniziranju i manirisanju, nije, u stvari, ništa manje bezazleno do dijalektika suprotnost potrebne i željene društvene komunikativnosti njegovih muzičko-jezičkih novih iskaza.

Treći ciklus Kritika čine eseji: Koncertni život kao predmet ktitičkog posmatranja, objavljen u časopisu Književnoct, 1951, br.5/6, Pred novom zvučnom slikom današnjeg sveta objavljen u 15 dana, Zagreb, 1965, br. 7/8, Prvi koncerti simfonijskog orkestra NR Srbije, časopis Književnost, 1951, br. 3; Koncertno izvođenje Betovenovog Fidelija,Književnost, 1950, br. 7/8; U susret novom muzičkom humanizmu: Glad Kžištofa Pendereckog za novim zvukom je esej koji za temu ima kompozitora moderne poljske škole. Pavle Stefanović je uz zvuke Pendreckog upoznao slušaoce Trećeg programa Radio – Beograda 1967. godinesa poljskom muzikom, dok je esej Nešto o muzičkoj kritici, emitovan u emisiji Treći program  Radio – Beograda 1968. godine. Ovaj ciklus eseja zaokružuje tekst  Krug sporazumevanja. Sadašnji trenutak naše muzike, gde u ravan posmatranja postavlja aktere a to su naš (jugoslovenski) savremeni kompozitor, naš savremeni interpretator muzike, naša savremena muzička kritika i naš savremeni muzički slušalac. U zaključku navodi da svi muzičari priznaju da njihova umetnost nije samo za stručnjake, naprotiv, u prvom redu za njega, našeg slušaoca.Međutim tu postoji jedan nepremostivi nesporazum:muzika ima svoje sopstvene zakonitosti; slušalac ima svoju privrženost iskustvima života, stvarnosti. Bitna i trajna osnova svakog muzičkog jezika, jeste promena i ponavljanje, uzdkazanje i nadanje, rasvetljavanje i zatamnjivanje, ubrzavanje i usporavanje, baš kao što je i prirodni zemaljski zakon prelaza iz života u smrt, iz smrti u život. Ovaj tekst je objavljen u časopisu Pro musica, 1979, br. 100.

Pavle Stefanović je bio komentator muzičkog programa Radio Beograda tokom 1959/60 i 1964/65, realizovao je seriju muzičkih predavanja pod zajedničkim nazivom Putevima simfonije. Emisije su emitovane na prvom programu Radio Beograda i trajale su 45 minuta. Pavle Stefanović se znalački i sa uživanjem bavio nastankom, razvojem i transformacijama simfonije kao muzičkog oblika, koji je obeležio apsolutnu neprogramsku muziku, a zatim i programsku, od kraja šesnaestog veka do danas. Autor analizira uticaj estetike i osećajnosti simfonije na publiku. Uvodeći nas u svet muzike, Pavle Stefanović oko muzike crta krokije aktuelnog društvenog i istorijskog miljea u kojima pojedini kompozitori deluju, a simfonije se komponuju i izvode, stvarajući imaginarni okvir u koju slušaoci mogu da smeste njegovo izlaganje i njegove muzičke primere. Ova knjiga je u svojoj kompleksnosti i svojevrsno svedočanstvo o tadašnjem slušaocu Radio Beograda, koji je sa zadovoljstvom,u prime timeu na Prvom programu, pratio ambiciozno zamišljenu monografsku seriju. Knjigu Putevima simfonije, objavio je RTS u Ediciji Opredmećeni zvuk, novembra 2009. godine.

U Univerzitetskoj biblioteci „Svetozar Marković“ je maja 2008. godine u čast poznatog estetičara, muzikologa, esejiste organizovana izložba „Dokumenti“, kao znak poštovanja prema kritičkim stavovima koje je objavljivao 50-tih i 60-tih godina XX veka o pojavama i umetnicima tog perioda. Posle otvaranja izložbe otvoren je i okrugli sto „Kritički stavovi 1953 – 1957 – 1969“, koji se odnosi na Stefanovićevu pažnju posvećenu apstraktnom stvaralaštvu Grupe „Eksat 51“ (Exat 51) iz Zagreba, stvaralaštvo Olge Jevrić, vajarke iz Beograda i Grupi „Oho“ OHO) iz Ljubljane i koji je „imao intuiciju, razumevanje i otvorenost da prepozna i afirmiše umetničke promene koje su se dešavale na početku prve polovine 20. veka“. Autorka izložbe je istoričarka umetnosti Biljana Tomić, a učesnici okruglog stola bili su Marko Pogačnik iz Slovenije, Ješa Denegri, istoričar umetnosti, Milan Vlajčić novinar i publicista, od kojih su neki bili savremenici i protagonisti umetničkih događaja o kojima je Stefanović svojevremeno pisao. Ješa Denegri je govoreći o Stefanovićevom prilogu likovnoj kritici rekao: „Možda je razlog tome to da je Pavle imajući muziku kao svoju prevashodnu fascinaciju, bio u stanju da prepozna u apstraktnoj umetnosti revolucionarna svojstva…“

Na okruglom stolu je učestvovala i vajarka Olga Jevrić o kojoj je Stefanović pisao nekoliko puta. U tekstu Ispovest i poruka jednog savremenog vajara, pisanom 1958. povodom učešća Olge Jevrić na XXIX Bijenalu u Veneciji „ona će tamo govoriti jezikom svojih nemih predmeta, svojih masa u prostoru, o jednom iskustvu, koje je isto toliko opšte životno, sabrano odsvuda iz stvarnosti, koliko je specifično likovno, trodimenzionalno, ekskluzivno skulptorsko; o jednom iskustvu, koje je isto toliko čovečansko, sveljudsko, univerzalno, koliko i posebno, uslovljeno lokalnim podacima ambijenta, pa čak i pojedinačno, lično, determinirano personalnom biografijom čoveka određene individualnosti i razvojnom linijom umetnika – stvaraoca određenih predispozicija“.

Milan Vlajčić je čak predložio da je potrebno da se sačine sabrana dela od tekstova koji se odnose na muzičku hroniku pisanu u periodu od 1934. godine do Drugog svetskog rata, u vrema kada je Stefanović bio muzički kritičar Štampe, Pravde i Pregleda.

Tokom 1969. godine Pavle Stefanović je napisao tekst koji spada u domen likovne kritike pod naslovom Marginalije povodom jedne izložbe slovenačkih mladića. Reč je o izložbi koja je održana od 20. novembra do 8. decembra 1968. godine u Galeriji Doma omladine. Članovi grupe OXO (anagram za pojmove „oko“ i „uho“, čime navedena grupa želi označiti da se proizvodi njenih članova asimiluju vidom i sluhom) su povodom učešća na umetničkom programu BITEFA održali pet izložbi. Pavle Stefanović je video izložbe dva autora: Marka Pogačnika i Andraža Šalamuna. Četiri slovenačka mladića, sa jednim njihovim vršnjakom, Amerikancem, u istoj grupi OXO izlagali su predmete industrijske i zanatske proizvodnje. Svi su – ti predmeti – izvan svoje praktične namene i korisnosti, svi su recimo defunkcionalizovani, obezsvrsishodnjeni, sami za sebe, sami po sebi, postavljeni u neke nove međusobne odnose. Tiho, nečujno, nenametljivo kazivali su, bez reči, naravno, nešto što sami po sebi nisu.

Želja organizatora izložbe i okruglog stola održane u Univerzitetskoj biblioteci „Svetozar Marković“, 2008. godine, bila je da se mišljenje i stavovi Pavla Stefanovića i pojave o kojima je pisao dovedu u vezu sa sadašnjim trenutkom i da se nanovo aktuelizuju, učine prepoznatljivim i važnim.

Ne treba zaboraviti ni eseje koje je autor pisao o Crnjanskom, Vinaveru, Fokneru…

Pavle Stefanović je imao širok krug interesovanja, tako da se zanimao i za problematiku ritmovanog govora; sačinio Teoriju, izmislivši novu notnu anotaciju horske recepcije (nije štampana).

Nadam se da će ovaj tekst podstaknuti pojedince da se vrate ponovnom iščitavanju tekstova Pavla Stefanovića, tražeći nove kontekste, a isto tako zainteresovati  i mlade čitaoce da pročitaju neki od pomenutih eseja.

mr Snežana Nenezić

preview